međusobno upoznavanje zaručnika korak je bliže uspješnom braku

Porodicno pravo

Islam je idealan i, u isto vrijeme, i realan sistem. Njegova idealnost ogleda se u tome što svojim normama i propisima teži ka ljudskom moralnom savršenstvu i pravdi, a realnost - što prilikom propisivanja moralno-pravnih normi uzima u obzir sve ljudske slabosti, okolnosti i mogucnosti, i što ga nemogucnost realizacije idealnosti u svakoj prilici, ne sprecava da realnost ostvari koliko je moguce i objektivno u datim okolnostima i prilikama.

Islam gleda na covjeka kao na najsavršenije, ali, ipak, slabo stvorenje, jer u sebi objedinjuje dvije suprotnosti. Dimenziju dobra - predstavljenu u duši i sklonosti ka dobru, i zla - manifestovanog u materiji (tijelu) i sklonosti ka zlu. Borba izmedu te dvije suprotnosti je neprestana i od njena ishoda zavisi da li ce se covjek uzdignuti na stepen meleka, ili cak i iznad njega, ili ce se spustiti na stepen životinje ili cak i ispod njega.
Polazeci od te filozofije islam svojim moralno-pravnim normama nastoji da pomogne covjeku da ne sklizne s mjesta koje mu je Allah, dž.š., odredio vec ga podstice da stalno nastoji da zadrži taj casni položaj, i ako je i u mogucnosti da se i uzdigne iznad njega.
Na tom putu islam izgraduje svoje društvo na preventivi, vjerujuci da je uvijek bolje sprijeciti nego lijeciti i da je svaku stvar lakše pomjeriti nego podignuti.

Islam ne zabranjuje pogled radi pogleda, nego zbog posljedica koje on proizvodi
Islam ne dozvoljava punoljetnom i pametnom muškarcu, pa makar bio i starac i intimno nesposoban, da gleda, pa cak i bez strasti, u «avret» žene koja mu nije dozvoljena . «Avret», po islamu, je cijelo žensko tijelo, osim lica i šaka . U Kur'anu Uzvišeni nareduje: «Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim…» (En-Nur, 30.)

«Reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim….» (En-Nur, 31.)
Poslanik, s.a.v.s., je rekao Aliji, r.a.: «O Alija, ne slijedi pogled za pogledom! Imaš pravo na prvi, ali ne i na drugi pogled.» U drugom hadisu Poslanik, s.a.v.s., veli: «Svaki musliman koji pogleda neku ženu pa obori pogled, Allah ce mu u zamjenu za to dati jednu vrstu ibadeta(imana) ciju slast ce osjetiti u srcu.» Takoder se u jednom hadisu kudsijji kaže: «Pogled je jedna od Iblisovih strijela, pa ko ga ostavi radi Mene Ja cu mu zbog toga dati iman ciju slast ce osjetiti u svom srcu.»

I pored toga što je islam strogo zabranio obostrani pogled izmedu muškarca i žene, ipak je u odredenim situacijama odstupio od tog generalnog pravila. Odstupio je tamo gdje njegova primjena ne bi dala željene rezultate radi kojih je to i propisano, vec kontraefekte i nanijela više štete nego koristi. Zbog toga je islam, u nuždi i prijekoj potrebi, dozvolio muškarcu i ženi da odstupe od tog generalnog pravila i primijene drugo. Situacije u kojima ne važi spomenuta zabrana, a ticu se pogleda su: kupoprodaja, svjedocenje, poducavanje, unajmljivanje, kreditiranje, spašavanje života u razlicitim situacijama, lijecenje, medicinsku njegu, itd. Te situacije u islamskom pravu spadaju u instituciju nužde (ed-darure) i prijeke potrebe (el-hadže). Propisi koje obuhvata spomenuta institucija su lokalnog a ne univerzalnog karaktera i zato važe i moraju se ograniciti samo na polje te nužde ili prijeke potrebe. Islam, i pored toga što je u spomenutim situacijama dozvolio pogled, ipak ga nije prepustio strastima i hirovima, nego je odredio da se mora desiti u prisustvu treceg lica, tj. mahrema. Uslovio je to da bi se i u tim situacijama zaobišao svaki put koji vodi najopasnijoj društvenoj bolesti bludu, i da bi se islamsko društvo imuniziralo od svih elemenata koji stoje kao barijere na putu potpunog povjerenja i istinske ljubavi medu njegovim clanovima, tj. da bi se uklonila svaka sumnja i dilema koja narušava potpuno povjerenje medu muslimanima.

Islam podstice buduce supružnike da se vide i upoznaju prije definitivne odluke o sklapanju braka
Studioznim proucavanjem normi i propisa islamskog prava dolazi se do zakljucka da je Zakonodavac, pri donošenju konacnih sudova o odredenim pitanjima, uvijek balansirao izmedu štete i koristi koje sadržava odredeno djelo, ili izmedu pozitivnih i negativnih posljedica koje proisticu iz njegove primjene. Djelo koje u sebi sadrži više dobra nego zla, ili gdje su negativne posljedice njegove primjene vece od pozitivnih, zabranjuje se, a dobro koje sadrži u sebi ili koje proizvodi zanemaruje se.

Na tom nacelu temelji se i dozvola obostranog upoznavanja i svega što se pod tim podrazumijeva. Islam podstice zarucnike, prije nego što donesu konacnu odluku o sklapanju braka, da se obostrano vide i to u okvirima islamskog bontona i morala. Islam je to dozvolio da bi buduci supružnici imali viziju i bili potpuno svjesni o onome sa kime žele stupiti u bracnu zajednicu i krenuti u život.
Islamski pravnici smatraju da obostrano poznavanje i obostrano videnje zarucnika ima status mustehaba, tj. necega što je poželjno u šerijatu. Svoj stav temelje na nekoliko hadisa od kojih su:
Prenosi se da se Mugire b. Š’ube zarucio nekom ženu, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., upitao: «Jesi li je vidio?» «Nisam, odgovorio je. «Vidi je, jer je to najbolji nacin da se zavolite i zbližite», rekao mu je.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: «Kada neko od vas želi da se zaruci nekom ženom nije mu grijeh da je vidi, ako to cini samo radi zaruke, pa makar to ona i ne znala.»
Prema tome, spomenuti hadisi dokaz su da je dozvoljeno zarucnicima da se upoznaju i vide, pa makar i bez znanja druge strane.

Koji dio tijela zarucnice je dozvoljeno vidjeti?

Islamski ucenjaci saglasni su da je dozvoljeno vidjeti lice zarucnice, jer je lice simbol ljepote, te zbog toga što se videnjem lica postiže šerijatska intencija radi koje je videnje i dozvoljeno.
Hanefijski pravnici smatraju da je dozvoljeno vidjeti lice, šake i stopala zarucnice
Malikijski i šafijski pravnici smatraju da je dozvoljeno vidjeti samo lice i šake, jer lice ukazuje na ljepotu a šake na oblik tijela.
Od imama Ahmeda prenesene su dvije predaje: u prvoj se kaže da je dozvoljeno vidjeti samo lice zarucnice, a u drugoj, koja se smatra vjerodostojnijom, da je dozvoljeno vidjeti ono što se obicno i svakodnevno pokazuje poput vrata, ruku i stopala. Neki hanbelijski pravnici vele da je zarucniku dozvoljeno da vidi ruke, vrat, stopalo, glavu i potkoljenice zarucnice.

Smatramo da je posljednje mišljenje najispravnije,jer je to ono što je nužno vidjeti da bi se bracni ugovor mogao sklopiti bez obmane i nepredvidenih iznenadenja.
Zarucniku je dozvoljeno da vidi zarucnicu više puta i da u podsvijesti gradi viziju o njoj, ako to nece dovesti do izljeva strasti i smutnje. U slucaju da zarucnik nije u mogucnosti da vidi ženu koju želi zaruciti, dozvoljeno mu je da pošalje ženu koja ce je vidjeti i prenijeti mu ono što ce mu olakšati da donese konacnu odluku. Poslanik, a.s., poslao je Umm Sulejm nekoj ženi i rekao joj: «Pogledaj njen potkoljenicni mišic, tj. ljepotu i sklad njenih nogu, i njene zube, tj. ima li neugodan zadah iz usta.»
Ovdje se namece i jedno savremeno pitanje koje prije nekoliko desetljeca nije bilo aktuelno. Naime, da li videnje žene, radi zaruke, putem interneta ili slike, može zamijeniti prirodno videnje? Smatramo da je to dozvoljeno ako je nijjet cist, ako u fotografiji nema obmanjivanja, tj. lažnog predstavljanja, ako je slika u okvirima dozvoljenog i ako nije moguce na drugi nacin to realizovati.

Takoder se i ženi dozvoljava i preporucuje da se upozna i vidi muškarca za kog se želi udati, jer i nju zadivljuje nešto na muškarcu kao što i muškarca zadivljuju nešto na ženi.
Medutim, nijednom od zarucnika nije dozvoljeno da dodiruje drugog, jer je videnje dozvoljeno samo radi nužde i prijeke potrebe i ta dozvola treba da se ogranici samo na pogled. Takoder, nije im dozvoljeno da se osamljuju, gledaju i medusobno upoznaju i razgovaraju bez prisustva mahrema. Osamljivanje žene i muškarca (el-hulve) islam strogo zabranjuje kao preventivu za sprecavanja bluda. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: «Neka se niko od vas ne osamljuje s nekom ženom, jer treci ce biti šejtan.»

Spomenuti hadis došao je u opcoj formi i obuhvata sve oblike osamljivanja, tj. i sastajanje radi zaruke i sve ostale oblike. Nije nam poznato da postoji dokaz koji bi izuzeo dozvolu osamljivanja, radi zaruke, iz opce zabrane, što znaci da se opca zabrana osamljivanja muškarca i žene proteže i na osamljivanje radi zaruke.
I u slucaju institucije zaruke uocava se prirodnost i realnost islama. Islam je dozvolio zarucnicima da se vide, ali bez osamljivanja. To je, bez sumnje, srednji put, izmedu dva ekstremna stava. Prvog, koji zarucnicima apsolutno zabranjuju da se vide prije vjencanja, zadovoljavajuci se u uezi s tim samo opisima i zapažanjima onih koje obicno nisu ni realni a ni objektivni. I drugog, koji uklanja sve prepreke pred zarucnicima i dozvoljava im da se medusobno posjecuju, gdje se obicno osamljuju, da sami idu na putovanja, izlete, u kino, pozorište, itd. Praksa je pokazala, i kod nas a i u islamskom svijetu, da je takvo ponašanje donijelo velike društvene probleme, a zarucnicima ogromne moralne štete, posebno zarucnici ako se ta veza ne kruniše brakom.

Islam zabranjuje svaku ekstremnost, jer je smatra pogrešnom i štetnom kako za pojedinca tako i za zajednicu. Zato su po islamu dva spomenuta stava neispravna i zabranjena. Islamski ummet vec odavno pati i snosi posljedice od postupaka dviju vrsta ljudi: neznalica i znanih grešnika. Bolesti savremenog društva i njihove posljedice moguce je ukloniti samo primjenom recepata koje je islam propisao za iscjeljenje tih bolesti. U konkretnom slucaju, primjenom zaruke na nacin kako je to islam propisao a koji smo naprijed elaborirali.

Kada zarucnici treba da se vide?

Ašikovanje, onako kako je kod nas uobicajeno, osnovnim i sekundarnim islamskim izvorima nije poznato. Nepoznato je i klasicnim i savremenim islamskim pravnim djelima. To je dokaz, da je ašikovanje obicaj koji nema islamskog utemeljenja i ne može se šerijatski opravdati.
Islamski pravnici nemaju jedinstven stav o tome kada treba vidjeti zarucnicu.
Hanefijski, šafijski i hanbelijski pravnici smatraju da to treba da se desi prije zaruke, i to nakon što zarucnik donese konacnu odluku da ce se ženiti. Svoj stav temelje na hadisu u kom se kaže: «Kada neko odluci da se zaruci nekom ženom nema smetnje da je vidi.»
Kada zarucnik vidi zarucnicu pa mu se ne dopadne, dužnost mu je da to prešuti. Nije mu dozvoljeno da prica da mu se ne svida i da je ne želi, jer bi to, bez sumnje, zarucnici nanijelo moralnu štetu.
Malikijski pravnici smatraju da se videnje treba desiti za vrijeme zaruke i prije sklapanja braka.

Da li je dozvoljeno vidjeti zarucnicu bez njene dozvole ili dozvole njena staratelja?
Šafijski pravnici smatraju da je zarucniku dozvoljeno da vidi zarucnicu bez njene dozvole ili dozvole njena staratelja. Svoj stav temelje na opcoj dozvoli videnja, iako vele da je bolje da se zatraži dozvola zarucnice.
Malikijski pravnici zabranjuju da se zarucnica vidi bez njene dozvole ili dozvole njena staratelja.

Raskid zaruke i njegove posljedice

Rekli smo da je zaruka samo obecanje da ce se neko nekimoženiti ili da ce se neko za nekoga udati. Prema tome, dozvoljeno je obostrano odstupanje od tog obecanja. Medutim, treba znati da se prekid zaruke smatra kršenjem datog obecanja, a to se vjerski smatra necim što je zabranjeno (haram) ako se ucini bez opravdana razloga. Uzvišeni Allah, dž.š., naredio je da se preuzete obaveze ispune i rekao: «I ispunjavajte obavezu, jer ce se za obavezu, zaista, odgovarati.» (El-Isra, 34.) Poslanik, s.a.v.s., rekao je: «Tri svojstva karakterišu munafika: kada govori laže, kada obeca ne ispuni i kad mu se nešto povjeri iznevjeri.»
I pored toga što se bezrazložni prekid zaruke vjerski smatra zabranjenim (haram), zarucnici se pravno, ipak, ne prisiljavaju da nakon prekida zaruke sklope brak, jer ako bi se to prihvatilo, onda bi takav brak u bitu bio sklopljen pod prisilom, a svaki brak sklopljen na takav nacin unaprijed je osuden na neuspjeh. Islam i ovdje, kao i u slucaju propisivanja ostalih pravnih normi, balansira izmedu štete koja ce nastati od prekida zaruke i štete koja ce nastati iz prisilnog braka. Bez sumnje je šteta koja ce nastati iz prisilnog braka mnogo veca nego šteta od prekida zaruke.
Prema tome, islamski ucenjaci saglasni su da je svaki zarucnik grešan ako bez opravdanog razloga prekine zaruku, a da nije grešan ako to ucini iz opravdanog razloga.

Posljedice prekida zaruke na darove i vjencani dar(mehr)
Ako jedan od zarucnika, prilikom ili poslije zaruke, pokloni neke darove drugom zarucniku ili mu da vjencani dar ili dio vjencanog dara, da li ce to morati vratiti ako dode do prekida zaruke?
Islamski pravnici o tom pitanju imaju sljedece stavove.

Pokloni

Hanefijski pravnici smatraju da se darovi moraju vratiti ako još postoje, a ako ne, onda se ne moraju ni vratiti niti kompenzirati. Svoj stav pravdaju time da je darove dozvoljeno vratiti samo ako još postoje, u suprotnom nema nikakve obaveze. Spomenuto pravilo za njih je generalno, tj. primjenjuje se na oba supružnika, bez obzira na to ko je prvi odstupio od zaruke ili je prekinuo.

Malikijski pravnici smatraju da ako zarucnik prekine zaruku nema pravo da povrati poklone, pa makar ti pokloni bili u životu; da se zarucnica ne kažnjava dva puta: prekidom zaruke i vracanjem darova. Medutim, ako prekid zaruke uzrokuje zarucnica, onda joj je dužnost vratiti poklone, ako su u životu, a ako nisu, onda njihovu vrijednost treba kompenzirati. Spomenuto pravilo ce se, po malikijskim pravnicima, primijeniti ako ne bude dogovoreno drugacije, ili ako ne bude prisutan obicaj o postupanju u vezi s tim pitanjem. Medutim, ako se drugacije dogovori, ili ako bude postojao odreden obicaj o tome, onda ce se odstupiti od spomenutog pravila i primijenit ce se dogovor ili obicaj.
Šafijski i hanbelijski pravnici smatraju da zarucniku nije dozvoljeno da vrati bilo šta od onog što je dao zarucnici, svejedno bilo to ili ne bilo u životu, jer po njima je samo ocu dozvoljeno da vrati poklon koji dadne svom djetetu.
Smatramo da je prevladavajuce mišljenje da zarucnici pripadaju svi pokloni koji joj budu dati prije sklapanja braka. To je mišljenje Omera b. Abdul Aziza, Sevrija, Ebu Ubejda i Malika.

Vjencani dar (mehr)

Islamski pravnici saglasni su da zarucnik ima pravo da vrati vjencani dar ili dio vjencanog dara koji je dao prilikom zaruke, svejedno bio taj poklon u životu ili ne, i bez obzira ko je prvi odstupio od zaruke i prekinuo je.
Medutim, neki savremeni islamski pravnici prave razliku izmedu dva slucaja: kada zaruku prekine zarucnik i kada je prekine zarucnica. U prvom slucaju smatraju da žena ne treba vratiti vjencani dar zarucniku, svejedno bio taj dar u životu ili ne, jer to pravda i društvene prilike zahtijevaju.
Dok u drugom slucaju, tj. kada zaruku prekine zarucnica, smatraju da je zarucnici dužnost vratiti mehr zarucniku, zbog toga što je ona uzrokovala raskid zaruke i pretpostavlja se da je zadovoljna i da snosi posljedice razvrgavanja zaruke.